Između profesionalizma i folklorizma

Mediji na jezicima manjina u Vojvodini dobili su svoj prostor uglavnom neposredno po završetku Drugog svjetskog rata…

05. Apr 2003

Mediji na jezicima manjina u Vojvodini dobili su svoj prostor uglavnom neposredno po završetku Drugog svjetskog rata, kada je i osnovan najveći broj novina i časopisa – na mađarskom, rumunjskom, rusinskom, slovačkom i hrvatskom jeziku. Nakon pokretanja dnevnog lista na srpsko-hrvatskom jeziku “Dnevnik” 1943. godine, već tijekom sljedeće godine počinje izlaziti dnevni list na mađarskom “Magyar Szo” (Mađarska riječ), a svi ostali manjinski listovi počinju svoj život 1945. godine. Riječ je o novinama na rumunjskom “Libertatea” (Sloboda), slovačkom “Hlas ludu” (Glas naroda), rusinskom “Ruske slovo” (Rusinska riječ), “Hrvatska riječ” i o još desetinama tjednih ili specijaliziranih časopisa – za djecu, omladinu ili obiteljskih revija. Novine na hrvatskom jeziku nakon nekoliko godina izlaženja bivaju ugašene, da bi se pitanje naklade na ovom jeziku ponovno pokrenulo prošle godine, kada je pokrajinska skupština donijela odluku o osnivanju izdavačke ustanove “Hrvatska riječ”. Pomoćnik pokrajinskog tajnika za informiranje mr. Balint Šandor podsjeća da uskoro treba očekivati i pojavljivanje prvog tjednika na romskom jeziku “Them” (Novosti), koji će krenuti početkom svibnja, također kao dio medijskog projekta u okviru izdavačke ustanove na romskom, čiji je osnivač pokrajina. Balint Šandor ocjenjuje da je u stvari najveći učinak u oblasti informiranja na jezicima nacionalnih zajednica taj što su svi listovi i tijekom proteklih desetak godina sačuvani, te da nijedan list od pokrajinskog značaja nije prestao izlaziti.
Sa razvojem elektronskih medija, pogotovo u novije vrijeme, nastaje iznimno mnogo malih, lokalnih radijskih programa na mnogim “vojvođanskim” jezicima, dok je oficijelna radio-televizijska kuća Novi Sad osigurala prostor u programu za emisije na mađarskom, rumunjskom, slovačkom, ukrajinskom, romskom i rusinskom. Od prije dvije godine emitira se i program na hrvatskom, ali je on u stvari ostao više projekat u privatnoj režiji, kojeg su pokrenuli sami novinari iz hrvatske zajednice. U okviru Radio Novog Sad, u samom početku emitiranja programa, najprije se mogla čuti emisija na mađarskom jeziku, napominje Miloš Bašaragin, pomoćnik pokrajinskog tajnika za informiranje. Ova je stanica, naime, na neki način dopunjavala Radio Beograd, čiji su predajnici bili dovoljno jaki da su se emisije na srpsko-hrvatskom jeziku mogle čuti na cijelom teritoriju pokrajine, ali koji nije imao manjinske programe.
U oblasti elektronskih medija posebno je zanimljiva situacija na lokalnoj razini, gdje danas postoji znatno veće bogatstvo i programa i jezika, ovisno od potreba lokalnih zajednica, te se mogu susresti dvojezični, trojezični ili višejezični radijski programi u svim dijelovima Vojvodine. To lingvističko bogatstvo radijskih programa osobito je karakteristično za Bačku i Srijem i gotovo sve općine u ovim dijelovima, izuzev jedne jedine, emitiraju višejezične programe.
FOLKLORNI STEREOTIPI: Formalno promatrano, medijski prostor posvećen nacionalnim manjinama u Vojvodini izrazito je bogat, i brojčano i konceptualno. Uz relativno dugu tradiciju, čije korijene i početke možemo tražiti u ideji bratstva i jedinstva bivše Jugoslavije, standardi multietničnosti ispoljeni i kroz pravo na informiranje na vlastitom jeziku koje desetljećima njeguje Vojvodina, dosežu razinu koja je iznad mnogih europskih iskustava. Međutim, sudbina manjinskog žurnalizma tijekom proteklih deset godina, ali i decenijama prije brodoloma bivše nam domovine, nije se mnogo razlikovala od sudbine većinskih medija. S obzirom na specifičan status manjina, uvijek i svuda, teško bi se moglo reći da je svo to medijsko bogatstvo doseglo visoke profesionalne standarde. Pogotovo su se intelektualne elite manjinskih naroda u nas protivile profilu i ustaljenom, bolje reći okamenjenom konceptu i ideji manjinskog medija, koji se sveo na stereotipnu sliku “sretne manjinske zajednice”, koja uživa u svojoj folklornoj tradiciji, uglavnom zabavljena pjevanjem i igranjem. Lojalnost vlastima bar za stupanj iznad one koju su demonstrirali odani (iliti režimski) većinski mediji morala se podrazumijevati. U tom se kontekstu mogu tumačiti i problemi na koje je tijekom proteklih godina nailazio “Magyar Szo”, čiji su novinari nastojali u praksi primijeniti koncept neovisnog novinarstva. Krajem devedesetih ovaj se tjednik ozbiljno suočio sa mogućim gašenjem.
Do listopadskih promjena imali smo “dirigirano novinarstvo”, ali smo poslije toga doista dobili slobodu u smislu da procjenimo što našoj zajednici stvarno treba, kaže o ovom problemu direktor tjednika na rusinskom “Ruske slova” Mikola Šanta. Temeljni princip u našem radu danas je da imamo slobodno, objektivno i kompetentno, ali i kritičko novinarstvo, i mislimo da naši čitaoci to umiju cijeniti. Vjerujem da smo uspjeli napraviti kvalitativan pomak u tome.
No, slobodno i neovisno novinarstvo je i u najširem kontekstu demokracije pitanje sa kojim se suočavaju i zemlje sa duljom demokratskom tradicijom, a pogotovo je to specifičan problem medija koje financira država. Ta potpora manjinskim listovima je, međutim, nužna ponajprije zbog fenomena malog tržišta. Svi novinari svijeta suočavaju se s tim problemom – ukoliko je vaša čitateljska publika malobrojna, a ona je u slučaju manjinskih zajednica takva nedvojbeno, profitabilnost vaših novina je stalno pod znakom pitanja. Stoga se u mnogim zemljama nalaze rješenja kroz pokroviteljstvo države, ili osnivanje specijalnih fondova za pomoć malim medijima, kako bi se izbjeglo njihovo potpuno prepuštanje tržištu. Otklanjanje opasnosti od gašenja svakako je povećanje kvalitete i profesionalnosti samih medija, ali veličina tržišta je stalan ograničavajući faktor za sve manjinske zajednice, bez obzira koliko brojčane one bile.
NEIZVJESNOSTI NOVOG ZAKONA: Iz istog razloga mogućnost osnivanja privatnih medija na jezicima manjina, koju već koriste pojedini nakladnici, samo djelomice pomaže poticanju izdavaštva i žurnalizma nacionalnih manjina. Kod nas je pokretanje privatnih listova dosta pojednostavljeno posljednjih godina, kaže .. …. Svaka zajednica ima mogućnost da pokrene i privatne novine – registriranje je prilično jednostavno, i može se obaviti u roku od desetak dana.
U Vojvodini su, međutim, privatne inicijative u medijskom prostoru najbrojnije u sferi radijskog, pa i televizijskog programa (zbog donekle jednostavnije “tehnologije” proizvodnje programa, ali i financijske isplativosti, jer elektronski mediji, uopće, bilježe veći broj konzumenata). No, novi Zakon o radiodifuziji, koji se još uvijek nalazi u fazi usvajanja u parlamentu, nagovješćuje značajne izmjene u toj domeni. Konkretno, taj zakon predviđa vraćanje TV Novi Sad pokrajini, ali i istodobno smanjenje broja radijskih i televizijskih kanala za jedan, što znači da bi Vojvodina u tom slučaju imala jedan televizijski i dva radijska kanala. Sa vojvođanske strane na taj prijedlog zakona upućena je primjedba da se njime nacionalnim manjinama uskraćuje pravo na informiranje, ali autori prijedloga to negiraju, pozivajući se na europske standarde. Naime, iskustva Europe govore o znatno manjem obimu informiranja na jezicima manjinskih naroda u okviru javnih radio-televizija, što isključuje 24-satne programe, kakvi sada postoje na TV Novi Sad. Radi se o najčešće polsatnim emisijama, s time da nacionalne manjine mogu u općinama u kojima uglavnom žive osnivati svoje radio-televizijske stanice, također uz pomoć države.
No, bez obzira što je novi Zakon o radiodifuziji dočekan sa mnoštvom primjedbi, činjenica je da se i za manjinske i za većinske medije smiješi jedno bolje vrijeme u kojem će biti više prostora za objektivnost i istinu, a manje za prinudu i cenzuru. A to znači i više prostora za profesionalizam, slobodan izbor i koncept kakav odgovara nacionalnoj zajednici. U krajnjem, ipak o njoj ovisi hoće li odabrati da joj mediji budu “prozor u svijet”, ili će se i dalje baviti uglavnom folklornim tumačenjem vlastitog identiteta.