Ima li nade za skuvanu žabu?

Političke promene od 5. oktobra 2000. godine dovele su do pacifikacije retorike javnog mnjenja u Srbiji. Nekim rečima

18. Dec 2004

Reading Time: 4 minutes

Političke promene od 5. oktobra 2000. godine dovele su do pacifikacije retorike javnog mnjenja u Srbiji. Nekim rečima i sintagmama, do tada veoma često korištenim, istekao je rok trajanja, pa je bilo neophodno tražiti drugi izraz. To, naravno, ne znači da se promenom stila promenila i sadržina, odnosno suština, ne, ona se samo manje-više prikrila tzv. politički korektnim govorom. Bilo je ponekad smešno, a ponekad tužno posmatrati grčeve i napore pojedinih političara i javnih ličnosti da zaobiđu svoj do tada eksplicitan prostakluk.
U toj mimikriji najviše su prednjačili predstavnici Srpske radikalne stranke, jedne od najekstremnijih političkih partija u istoriji višestranačkog sistema na zemaljskoj kugli. Pretnje zarđalim escajgom, vređanje pripadnika drugih nacija, prozivanje »stranih plaćenika« valjalo je zameniti govorom koji neće parati uši i koji će na izborima doneti koji glas više. Nacionalistička retorika zamenjena je socijalnom demagogijom koja ne priziva NATO bombe (koje su inače Srbiji uterale strah u kosti). Radikali su korifeji sveopšteg licemerja koje krasi političku scenu postoktobarske Srbije, licemerja što računa na zaborav, ne pristaje na pamćenje. Srbijom možda ne vlada, kako to neki vele, antihaški lobi, ali nju u svojoj šaci, veoma čvrsto i bespogovorno, drži »lobi zaborava«. Pamćenje je najveći neprijatelj nepromenjene srpske elite, i ona će svoj narod tući po glavi sve dotle dok ovaj ne doživi potpunu amneziju.
A stvari sa amnezijom idu dosta dobro. Primer za to je i činjenica da su neki građani Novog Sada, u izbornoj kampanji, svoju novu gradonačelnicu, radikalku Maju Gojković, doživeli kao nekakvog velikog pomiritelja i čovekoljupca, a radikale uopšte kao predane borce protiv nepravde i korupcije. Ne samo da su zaboravili da Gojkovićeva potiče iz stranke koja je postrojavala paravojne formacije što učiniše straobalne zločine u Hrvatskoj i BiH, ne samo da su zaboravili »tiho etničko čišćenje Vojvodine«, ne samo da su zaboravili nekadašnje Majine izjave tipa »Srbi i Hrvati se genetski mrze«, već su zaboravili i ono što su radikali činili dok su bili u novosadskoj gradskoj vlasti u prvoj polovini devedesetih a što svakako nije imalo bilo kakve veze sa borbom protiv kriminala.
Međutim, ipak nisu svi koji su glasali za radikale prevareni, nisu svi utonuli u zaborav. Radikali svojom »mirotvornom retorikom« nisu izgubili svoje ekstremne, one još uvek krvožedne simpatizere koji veoma dobro znaju da se vođe ove stranke samo prilagođavaju vremenu, a da su i dalje oni »stari dobri radikali« koji jedva čekaju da se »promene međunarodne okolnosti« pa da ponovo krenu u ostvarenje ludačkog sna o Velikoj Srbiji. Zbog toga nije čudno to što su njenu pobedu do kasno u noć slavili pripadnici neonacističke organizacije »Krv i čast«, kao što nije nikakav presedan to što su, u večeri »velike pobede«, pojedini ljudi, bradom i kokardom, u džipovima obilazili delove grada u kojem su skoncentrisni predstavnici manjina, svirajući i mašući partijskim zastavama. Svaki srpski nacionalista – a takvih je bome na sve strane – zna da manjine u Srbiji imaju toliko prava da se u njima prosto guše, dok su Srbi, kao i svugde, obespravljeni. Mada im ništa nije falilo ni posle 5. oktobra, oni koji su u ratu profitirali ili koji su godinama živeli od sive i crne ekonomije, takođe su glasali za radikale dobro se sećajući starih dana. Kod njih je prisutna nostalgija za srećnim ratnim vremenima, u kojima su oni bili »neko i nešto«.
Kako mudri narod veli, istina, ako ne na usta, izađe na neki drugi telesni otvor. U pismu koji je pre nekoliko dana uputila jednom novosadskom dnevnom listu, gradonačelnica pokazuje svoje pravo lice. Urednicima i novinarima preti, naziva ih pogrdnim imenima, usput smatrajući da iza njihovog pisanja stoji mafijaški klan. Nekada su u modi bili Jevreji, masoni i američki kolonijalisti, a sada su tu mafijaši. Pismo podseća na ono slavno pismo njenog partijskog kolege Petra Jojića iz perioda kada je ovaj bio savezni ministar pravde, upućeno glavnoj haškoj tužiteljici, a koje je predstavljalo političko-diplomatski skandal bez pandana u civilizovanom svetu posle Francuske revolucije. Da podsetimo, u ovom pismu on, onako ministarski, Karlu del Ponte naziva »kurvom koja se prodala Amerikancima«. Podtekst Majinog pisma kazuje – svako ko uputi reč kritike ima da pazi kuda ide i da se neprestano okreće oko sebe. U protivnom, ko zna… svašta se dešavalo na ovim prostorima!
U predizbornoj kampanji, Gojkovićeva je obećavala da na direktorska mesta javnih preduzeća neće dovoditi partijske već stručne ljude. Međutim, odmah po preuzimanju vlasti, radikali i njihovi koalicioni partneri, SPS i DSS, razgrabili su položaje kao gladna deca bombone. Na čelo gradske televizije postavljen je veliki poklonik lika i dela Dimitrija Ljotića, a strategija kako ovu televiziju prebaciti na »patriotsku frekvenciju« glasi: »postepeno, da se vlasi ne dosete«. Hrabri su odmah dali ostavke i napustili televiziju, a oni manje hrabri, ucenjeni privatnom finansijskom situacijom, biće skuvani kao žaba u onoj paraboli – ako je ubace u vruću vodu, ona iskoči, a u hladnoj, uz postepeno zagrevanje, skuva se, a da toga ne bude ni svesna. Među novinarima Srbije sve vrvi od skuvanih žaba!
Pokojni srbijanski premijer Đinđić voleo je da metaforično-alegorijski oslikava društvene procese. Jednom prilikom je rekao da se od akvarijumske vode i njenih žitelja lako može napraviti riblja čorba, ali da je to ireverzibilan proces – ribljom čorbom ne može se ispuniti akvarijum. Da li je proces koji se desio i koji se još uvek dešava u Srbije, gde ne samo radikali (oni su tek granični fenomen) već celokupna srpska elita toliko dugo uživa u krčkanju vlastitog naroda – ireverzibilan? Ima li nade za skuvane žabe?

Print Friendly, PDF & Email