Svemoć i nemoć

Kažu neki da se ono o čemu mediji nisu izvestili nije ni dogodilo. Prećutkivanje je zacelo jedan način manipulacije med

29. Jan 2005

Reading Time: 2 minutes

Kažu neki da se ono o čemu mediji nisu izvestili nije ni dogodilo. Prećutkivanje je zacelo jedan način manipulacije medijima, ali da li uvek dobija očekivani efekat?
Nedavno je jedan Beograđanin kom su provalnici opljačkali vilu hteo da pretnjama i vitlanjem revolverom spreči novinare da izveste o tome. Može se samo zamisliti kakvu je predstavu o medijima imao kad se upustio u to: zahvaljujući medijima, pročuće se neke stvari za koje verovatno nikako nije hteo da iziđu na videlo. Možda bi se i pročule, ali znatno manje nego da nije bilo njegove intervencije… Sličnu pogrešnu ocenu efekata medija imaju ne samo pojedinci, nego i grupe, institucije, i društvo kao celina.
Odavno se moć štampe i novinara metaforično opisuje kao “sedma sila”. Dovoljno je reći “Amediji” i veći deo javnosti već ima kome da pripiše zaslugu, ili na koga da baci krivicu za najraznovrsnije pojave i događanja u društvu. Da li su mediji zaista svemoćni?
Diplomirani psiholog, magistar komunikologije, doktor političkih nauka, Ljiljana J. Baćević u svojoj knjizi višeznačnog naslova In media res efekti medija, Institut društvenih nauka, Beograd, 2004. na pristupačan način upoznaje čitaoca s osnovnim pojmovima iz ove oblasti, i daje pregled glavnih pravaca i odlika istraživanja medija u našoj zemlji; u drugom i najvećem delu knjige prikazuje i kritički razmatra istraživanja efekata medija; ovi se mogu pokazati na individualnom nivou (najmanje spornom, kako tvrdi autorka), grupnom nivou (uticaj medija na stavove, obaveštenost i ponašanje prilikom izbora, između ostalog), i na društvenom nivou (kroz pretpostavljeno ubrzavanje ili stvaranje promena u društvu, konstrukciju realnosti, proizvodnju legitimnosti).
Glavni zaključak: efekti medija na publiku, na sva tri pomenuta nivoa, u suštini zavise ne samo od medija, nego i od niza van-medijskih činilaca koji se akumuliraju, interferiraju, postaju sve teži za kontrolu i sve manje prepoznatljivi u krajnjem rezultatu (ostvarenom ili neostvarenom efektu). Mediji, dakle, nesporno imaju efekta, ali tim je efektom vrlo teško unapred upravljati. Oni se, kao u slučaju nesrećnika s početka ovog prikaza, mogu okrenuti i protiv manipulatora – takođe na sva tri pomenuta nivoa.
Da knjiga In media res govori samo o tome, bilo bi značajno. Na zadovoljstvo čitaoca, ima mnogo više. Autorka je svojim razmatranjima obuhvatila i internet, prikazala jedno potpuno istraživanje efekata medija, upozorila na najčešće greške koje se prave prilikom istraživanja efekata i objasnila kako se one mogu izbeći, a dala je i iscrpan pregled relevantne strane i domaće stručne literature. Iako nije zamišljena kao istorija istraživanja medija i javnog mnjenja u našoj zemlji, knjiga sadrži mnogo elemenata koji će pomoći da se takva istorija napiše. I još više, možda i najdragocenije: sadrži niz ličnih iskustava, zanimljivih primera, razjašnjenja mnogih teorijskih i praktičnih nedoumica, tumačenje zbivanja koja su nam još u sećanju.
Osim što početnicima i manje upućenima daje dragoceni priručnik o delovanju medija i načinima da se ono prouči, u svojoj knjizi In media res Ljiljana J. Baćević nam pokazuje život koji živimo sagledan sa tačke efekata medija – a s te se tačke vidik otvara na sve strane.

Print Friendly, PDF & Email