NEDIM SEJDINOVIĆ: Trebaće nam lustracija posle ovog cunamija

Ako ne progutamo naš strah, strah će progutati nas.

26. Jan 2018

Reading Time: 5 minutes

Veliko mi je zadovoljstvo da vas pozdravim i da vam se zahvalim što ste danas sa nama, na obeležavanju 28. rođendana Nezavisnog društva novinara Vojvodine. Podsetiću vas da smo danas imali konferenciju o informisanju na jezicima nacionalnih manjina, da će posle ove male ceremonije uslediti, siguran sam interesantna, javna debata o aktuelnim medijskim i političkim stvarima, a posle nje i rođendanski koktel i druženje. Sa našim dragim prijateljima iz Pančeva, Građanskom akcijom, večeras organizujemo i tribinu u ovom gradu povodom 25. godine od tragične smrti jednog od retkih istinskih junaka ovih užasnih naših ratova – Srđana Aleksića.

Ne bih ovde mnogo o prošlosti našeg udruženja, ali se na jednu činjenicu valja osvrnuti – u januaru 1990. godine ovo udruženje su osnovali novinari i medijski radnici koji su bili žrtva političkog progona u tadašnjim, jedinopostojećim, vojvođanskim državnim medijima. Oni nisu hteli da profesiju bace pod noge, da duvaju u ratne trube i učestvuju u stvaranju kulta ličnosti Slobodana Miloševića…

Dugo već ovakvi skupovi nisu nekakva isprazna ceremonija već svojevrsni ritual solidarnosti, međusobne podrške i razumevanja, u odista teškim vremenima i za našu profesiju, ali i za celo društvo. Godinu dana za nama, od prošloga januara, izgubili smo mnoge prostore slobode. Siguran sam da ćete se složiti – i po mnogim drugim aspektima doživeli smo dodatni pad. Ponekad nam se čini da je sve ovo neko bunilo, polusan teško bolesnog čoveka koga trese groznica, u kojem se java meša sa morama. I kao da smo dospeli u nekakav miks proze Stivena Kinga i Markiza de Sada sa jeftinih hispanoameričkih serijama. Pokušavaju da nas slude i raspamete, igraju se našim živcima, moramo se čuvati i biti trezveni.

Veoma su retka mesta i u ovoj državi, a pogotovo u ovom gradu, gde je moguć otvoren dijalog, razgovor o teškim i krucijalnim pitanjima. Vlast je javne prostore zatvorila čak i za komemoracije znamenitih ljudi koji se i posle smrti smatraju politički nepodobnima, a otvorila ih, širom, za razne domaće i strane baštinike najretrogradnijih ideologija u istoriji čovečanstva. Od javnih, tribinskih prostora u Novom Sadu za one koji drže do sopstvenog prava da ne budu uplašeni i ućutkani – ostao je samo ovaj gde smo danas, a bogami su vlasti i na njega bacile oko.

Već smo se navikli da su ponovo u opticaju reči i otrcane fraze za koje smo iskreno verovali da su zauvek ostale u devedesetim ili na krajnjim marginama javnog govora. “Izdajnici”, “strani plaćenici”, “špijuni”, “ustaše”, “mudžahedini”, “pakleni planovi”, “zavereničke misije”, “antidržavni elementi”, “secesionisti”, “neprijatelji srpstva” – ponovo dominiraju naslovnim stranicama, paralelno sa kultom vrhovnog, svevidećeg poglavara, tragikomičnog junaka našeg vremena, i dehumanizacijom političkih i svih drugih protivnika. Logično i posledično, to prate dobro organizovane akcije zastrašivanja, uz jasnu poruku – ili ste sa nama u timu i bićete poslušni ili ćemo vam uništiti život. Oni jedino znaju da vladaju kampanjama straha, da manipulišu njime, i mora se priznati da im to ide od ruke. Nikada valjda nije bilo više uplašenih ljudi oko nas, koji su veoma ozbiljno primili poruku da treba ćutati, eventualno se došaptavati po ćoškovima. Ljudski je plašiti se, ali ako ne progutamo naš strah, strah će progutati nas. Gaj Julije Cezar Germanik, zvani Kaligula, koji je ostao upamćen po brojnim skandalima, a mnogi ga istoričari opisuju kao ludog vladara koji je ostao upamćen, između ostalog i po ekstravagantnim građevinskim poduhvatima, govorio je: “Nije važno da li me vole ili me mrze, važno je da me se plaše”.

U našem društvu je napravljen ogroman ambis. Između nas i između njih. Nismo ga mi međutim stvorili. Oni koji misle da vešto levitiraju, stojeći jednom nogom na jednoj, a drugom na drugoj litici – nisu ni svesni da su već na dnu provalije. Odavde možemo posmatrati i neke ljude na koje smo navikli da budu sa nama kako učestvuju u grotesknim bahanalijama tamo preko. Ovom društvu, ako odista želi da postane iole normalno, trebaće lustracija posle ovog cunamija. I ne samo lustracija, nego i ozbiljni krivični postupci za enormnu korupciju, u kojoj veoma aktivno učestvuju i režimski mediji, dobro naplaćujući svoje usluge vlastima.

Medijsku 2016. godinu ne samo u Novom Sadu i Vojvodini – obeležio je Pokret Podrži RTV, nastao iz protesta zbog političkih smena na javnom servisu Vojvodine. Prošle godine je dobio i godišnu nagradu našeg udruženja. Ovaj Pokret je uspeo u nekoliko navrata na ulice našeg grada da izvede hiljade građana koji su javno iskazali svoje nezadovoljstvo činjenicom da je ekipa mladih sjajnih novinara koji su bili u snažnom profesionalnom usponu – oterana, a na njihovo mesto dovedeni oni koji će bespogovorno izvršavati naredbe političara. Pred sam kraj 2017. godine izvojevana je jedna važna pobeda. Pravosnažnom i izvršnom presudom na mesto programskog direktora vraćen je Slobodan Arežina, čijom smenom je i započela čistka u ovoj medijskoj kući. Iako rukovodstvo Javnog servisa Vojvodine odbija da sprovede presudu, duboko uvereno da će ih svemoguća partija zaštiti od odgovornosti za krivična dela koja čine, treba reći da je njome nepobitno dokazano da su smene bile nezakonite i politički motivisane.

Ove godine je nastao još jedan pokret, građansko-medijsko-novinarski, koji se bori protiv medijskog mraka – Grupa za slobodu medija. Veoma je važno to što su se u borbu za slobodu medija uključili i predstavnici civilnog društva, kao što je dobra vest to što su mnogi građani postali svesniji da bez slobode govora i profesionalnih medija nijedan napredak, u bilo kojoj oblasti, bar kada govorimo o vrednostima savremene civilizacije i ljudskim pravima – ne može biti ostvaren. U tom smislu bih izrekao i jednu dobru vest: u pojedinim gradovima u Srbiji protekle godine, pa i proteklih dana, na spaljenom medijskom tlu iznikli su novi mediji, mediji civilnog društva, koji su upravo plod saradnje medijskih profesionalaca i građanskih aktivista.

Rekao bih još i to da problem medijskih sloboda u Srbiji, pa i u regionu, moramo posmatrati šire nego što je to uobičajeno. Iluzorno je očekivati da u društvu razorenih institucija mogu postojati medijske slobode i značajan nivo medijskog profesionalizma. Iluzorno je očekivati i da se nekakvim promenama zakonskog okvira, pritiskom spolja i iznutra, može ostvariti presudan napredak. Iluzorno je očekivati da će se vlast odreći kontrole medija kao glavnog alata svoje vladavine bez nekog velikog čuda. Moramo biti svesni da medijski problemi sa kojima se suočavamo jesu veoma kompleksni – da su oni politički, ekonomski, kulturološki, tradicijski, antropološki, itd, i da se mogu rešavati jedino kroz široku saradnju različitih društvenih činilaca.

I da oni zavise i od okruženja u kojem živimo. Naime, da li mi kao profesija imamo odgovor na pitanje šta raditi ako se ispostavi da nije tačno da građani – što bi se reklo, po difoltu – želi da budu profesionalno i objektivno informisano. Nekada su naime laži i mitovi prihvatljiviji od stvarnosti i istine – šta ako je to postalo većinsko pravilo?

I na samom kraju nekoliko brojki koje je možda interesantno izreći na rođendan našeg udruženja. Imamo 650 aktivnih članova, tokom 2017. godine realizovali smo 12 projekata, na kojima je pored pet stalno zaposlenih bilo angažovano 94 saradnika. Kao poznati neprijatelji države i vaskolikog srpstva, na osnovu poreza i doprinosa u budžet smo tokom 2017. godine 5,6 miliona dinara i voleli bismo da znamo gde su ti novci završili.

(Govor na proslavi 28. rođendana Nezavisnog društva novinara Vojvodine, autor je predsednik udruženja)

Print Friendly, PDF & Email