GABOR BODIŠ: Zanimanje – Reporter

Povodom odlaska našeg dragog kolege Lasla Tota (1936-2018)

05. Apr 2018

Reading Time: 2 minutes

U predratnom Sarajevu bilo je mnogo izvrsnih bendova i još više sjajnih pevača. Ali je raja samo jednog zvala Pjevač. Davorin Popović.

Tako smo mi bili u Novom Sadu sa Lacikom Totom. Mnogi od nas su pravili reportaže i u zemlji i u inostranstvu. Bolje ili manje dobre. Ali (ne samo) na Televiziji Novi Sad – Reporter je bio Laslo. Neumoljiv i beskrajno istrajan na terenu, blag u međuljudskim odnosima.

Bio je u prvoj ekipi novorođene vojvođanske televizije sredinom sedamdesetih i odmah se bacio na spoljnu politiku, tada još cenjenu oblast novinarstva. Ali tada je i zemlja igrala značajnu svetsku ulogu.

Razmenili smo ponekad više šaljive, nego ozbiljne dosetke na račun njegovih bliskoistočnih putovanja i intervjua sa Jaserom Arafatom. Mnogo, mnogo kasnije naši stavovi su se potpuno približili.

Decembra 1989. krenuli smo Lacika i ja sa dva automobila i dve televizijske ekipe prema Temišvaru, na vest da se nešto u Rumuniji dešava. Pri prvom pokušaju, rumunski policajci nisu nas pustili u zemlju sa obrazloženjem da nema tu šta da se vidi, sve je normalno. Posle dva dana, kao dve prve inostrane ekipe ušle smo bez kontrole u dotadašnju zemlju čvrste diktature. Na putu do Temišvara čekali su nas razdragani ljudi. Kao da smo oslobodioci.

Mi smo se još te noći vratili u Novi Sad sa strašnim snimcima leševa iskopanih iz dvorišta jedne bolnice.

Lacika je ostao u gradu u kojem se pucalo i snimili su (snimatelj: Slaviša Grujić) reportažno remek-delo na ulicama Temišvara. Bio je to i prvi rijaliti-šou na južnoslovenskim prostorima. Sa pravim mecima i živim metama, Slavišom i Lacikom.

Posle jogurt-revolucije i u vreme valjda najsjajnijih dana bitke vojvođanskih novinara u odbrani profesije, sa Lacikom i ostalima, pre svih Miletom Isakovim, bili smo osnivači Nezavisnog društva novinara Vojvodine. RTV Novi Sad nismo mogli da odbranimo. Ni tada.

Za mene se još jedna sudbonosna odluka vezuje za Laciku. Posle smene sa funkcije glavnog urednika mađarske redakcije TV NS, još krajem 1988. godine otišao sam u Minhen u Radio Slobodna Evropa (tada još nije bilo redakcije na južnoslovenskim jezicima) i javio sam se direktoru mađarskog servisa, koji mi je rekao da u minhenskoj redakciji nema slobodnih pozicija i da već imaju dopisnika iz Vojvodine. Jedino što sam uspeo je da ispunim jedan formular.

Nekoliko meseci posle situacija u Jugoslaviji je počela ozbiljnije da se pogoršava. Dobio sam telefonski poziv iz Minhena sa ponudom za dopisničko mesto u Jugoslaviji. Znao sam koga treba da pitam za savet. Otišao sam kod Lacike i rekao za Slobodnu Evropu. A on mi je rekao: O čemu razmišljaš? Hvala ti, Laci, još jednom.

Posle smo se sretali povremeno i uglavnom slučajno. I u Mađarskoj, gde je okušao sreću kao profesor engleskog u nekoj gimnaziji. Nije mu se dopao takav život i vratio se sa porodicom u Vojvodinu. Snimao je čim je uspeo da stvori uslove za tako nešto. Pravio je film u stradanjima i jednih i drugih tokom i na kraju Drugog svetskog rata. Bez trunke subjektivizma, mada je sam poticao iz familije koja je stradala u tim zloglasnim vremenima.

Poslednji put smo se videli pre nekoliko godina kao gosti u jednoj spoljnopolitičkoj emisiji u RTV-u. Imao je mnogo planova.

Sada ih ostvaruje na nebeskom terenu, uporno loveći Jasera Arafata i Jicaka Rabina. Sa mikrofonom u ruci.

(Autonomija)

Print Friendly, PDF & Email