Dve decenije NUNS-a, 1994-2014: Vukašin Obradović, predsednik NUNS-a

NUNS je ideja, simbol borbe novinara za svoju profesiju, za slobodne medije, za demokratsko društvo. Ta se nit provlač

27. Mar 2014

Reading Time: 4 minutes
Vukašin Obradović,  foto: „Medija centar Beograd“

Vukašin Obradović,
foto: „Medija centar Beograd“

NUNS je ideja, simbol borbe novinara za svoju profesiju, za slobodne medije, za demokratsko društvo. Ta se nit provlači kroz naše delovanje svih 20 godina, od Doma omladine i Osnivačke skupštine 26. marta 1994, do danas.

Ideja, to je prva reč kojom predsednik Nezavisnog udruženja novinara Srbije Vukašin Obradović opisuje 20 godina ovog udruženja.

“NUNS nikada nije bio samo organizacija, skup pojedinaca, udruženje građana, kako se to kolokvijalno kaže. NUNS je, pre svega, ideja, simbol borbe novinara za svoju profesiju, za slobodne medije, za demokratsko društvo. Suštinski, ta osnovna nit provlači se kroz naše delovanje svih 20 godina, od Doma omladine i Osnivačke skupštine 26. marta 1994. i 350 najhrabrijih koleginica i kolega, pokojnog Dragana Nikitovića, prvog predsednika NUNS-a, sve do danas”, kaže Obradović za Novi magazin i dodaje:

“Ta misija NUNS-a dobijala je vremenom svoj puni smisao. Mnogobrojne akcije poput ‘živog lanca oko Borbe’, prikupljanja pomoći redakcijama koje su kažnjavane po Šešeljevom i Vučićevom Zakonu o javnom informisanju, potom upornih zahteva da se rasvetle ubistva Dade Vujasinović, Slavka Ćuruvije i Milana Pantića, ali i napadi na naše koleginice i kolege od kojih je četvoro danas pod stalnom policijskom pratnjom. Tu je i podnošenje tužbe protiv promotera ratnohuškačke propagande, ali i jasno i snažno suprotstavljanje posle 5. oktobra, kada su na vlast došli ‘naši’, svim pokušajima da se mediji ponovo stave pod neku vrstu kontrole. Sve to učinilo je da NUNS postane ne samo važna profesionalna asocijacija, već i jedan od stubova demokratskih procesa u Srbiji”.

*Možete li da podvučete jasnu crtu na period pre i posle 5. oktobra 2000? U čemu je razlika?

U periodu Miloševićeve strahovlade novinari su proganjani, čak i ubijani, redakcije zatvarane, nezavisni mediji bili su izloženi svakojakoj torturi. Ipak, svi mi, svesni rizika, bili smo uvereni da je u tim vremenima jedini mogući časni izbor, ne samo kao novinara, već kao odgovornih građana, biti na suprotnoj strani barikada. I kad je bilo najteže održavala nas je nada da se borimo za bolje pravednije, demokratsko društvo. Ta borba je dobila svoje ovaploćenje u 5. oktobru.

Iako se sa demokratskim prevratom mnogo toga promenilo, danas, 14 godina kasnije, ovaj period bih okarakterisao kao vreme izneverenih očekivanja. Pokazalo se, nažalost, da oni s kojima smo bili na istoj strani nisu s nama delili iste ideale, barem kad je sloboda medija u pitanju. Očekivali smo mnogo, a došli smo u situaciju da, danas, stanje u medijima upoređujemo sa devedesetim.

*Šta su prioritetni ciljevi NUNS-a danas?

NUNS danas mora da zaštiti pre svega profesiju. To je naš najvažniji zadatak jer došli smo u situaciju da su novinari i “novinari” doveli ovu našu branšu na najniže grane u poslednjih nekoliko decenija. Novinarstvo više ne spada, kao nekad, u najcenjenija zanimanja, a građani nam sve manje veruju. Nepoštovanjem osnovnih profesionalnih standarda i Etičkog kodeksa pojedini mediji doveli su ovu profesiju do toga da vas je ponekad sramota što ste novinar.

NUNS mora da se suprotstavi ovom trendu srozavanja ugleda i novinara i novinarstva. To je naš, u ovom trenutku, najvažniji zadatak.

*Koliko Udruženje može da pomogne članovima, a koliko članovi NUNS-u?

Svojim članovima NUNS može da pomogne angažovanjem na zaštiti novinarskih prava i sloboda. Tu ne sme da bude kompromisa jer samo tako možemo da vratimo ugled profesiji, ali i da omogućimo svakom novinaru da slobodno i bez pritisaka obavlja svoj posao. Ne govorim o egzistencijalnim pitanjima, mada je činjenica da smo među najslabije plaćenim profesijama, ne zbog toga što je to, pre svega, posao sindikata. Znam i sam da je teško i razmišljati o profesionalnim pravima kada vam je u pitanje dovedena gola egzistencija, ali to ne sme da nam bude alibi da unižavamo i sebe i profesiju, a medije pretvaramo u oglasne table pojedinaca, stranaka ili vlasti.

Članovi NUNS-u mogu da pomognu većim angažovanjem. Mi smo samo okvir koji naše koleginice i kolege mogu i moraju da iskoriste za ostvarivanje i zaštitu svojih prava i interesa. Može se stajati sa strane, kritikovati ili nemo posmatrati šta se svima nama dešava, ali ubeđen sam da na taj način ništa nećemo promeniti. Moramo svi da shvatimo da će NUNS imati uticaja i moći onoliko koliko su angažovani njegovi članovi.

*Kako biste u najkraćem ocenili stanje u profesiji i medijima?

Novinari su uplašeni, pod velikim pritiscima, slabo plaćeni, a većina medija posluje na samoj ivici ekonomske isplativosti i zavisi, ne od tržišta, već od države, odnosno vlasti. U medijima dominira neprofesionalizam i autocenzura. Medijske slobode u Srbiji odavno nisu bile na nižim granama, a pluralitet mišljenja i stavova u medijima je, čini mi se, manji nego u Miloševićevom periodu.

*U više navrata ocenili ste da su tabloidi najveća pošast profesije: Zašto regulacija i samoregulacija ne mogu da pomognu u podizanju profesionalnih standarda?

Medijska reforma, čiji je to jedan od ciljeva, već uveliko kasni. Evo, prošlo je tri godine od donošenja Medijske strategije, a da nije usvojen nijedan zakon. Što se tiče RRA, mislim da je ovo telo već poodavno izgubilo ugled i potencijal da ozbiljnije utiče na poštovanje, ne samo elementarnih profesionalnih normi, već i zakonskih obaveza emitera. RRA se sve manje meša u svoj posao i čini mi se da je, u velikoj meri, postala generator haosa koji vlada u elektronskim medijima.

Što se tiče Saveta za štampu, Komisija za žalbe relativno dobro radi svoj posao, ali mora se učiniti više da mediji koji prekrše Kodeks poštuju obaveze i objavljuju rešenja Komisije na način na koji je to predviđeno. Sudovi časti koji postoje u udruženjima očigledno moraju da menjaju nešto u svom radu, jer sve je manje žalbi i očigledno je da građani u njima ne vide efikasan mehanizam za zaštitu od neprofesionalizma.

*Manjak solidarnosti je česta ocena. Zašto se danas, za razliku od vremena otvorene represije, novinari ne pomažu međusobno?

Zato što u većini redakcija danas vlada nepisano pravilo: “ćuti i radi jer već sutra mogu da dovedem nekog drugog na tvoje mesto za manje para”. Novinari, suočeni s takvom situacijom, očigledno biraju autocenzuru kao odgovor, plašeći se posledica, pre svega, po svoju egzistenciju.

*Koliko su politički i ekonomski centri moći – uključujući vlasnike i menadžment u medijima – odgovorni za status profesije?

Odgovorni jesu, ali u prirodi svake vlasti je težnja da kontroliše medije. I tu nema izuzetaka. Sa druge strane, vlasnici i menadžment medija imaju svoje interese i oni ih ostvaruju na način na koji smatraju svrsishodnim. Ako im se dozvoli, to često čine ne vodeći previše računa o profesionalnim standardima i Kodeksu. Ipak, ne smemo da zaboravimo da su vlasnici i menadžment tu da prevashodno brinu o profitu. O statusu profesije moramo da razmišljamo mi, novinari. Niko to neće učiniti umesto nas.

Jelka Jovanović, Novi magazin

Print Friendly, PDF & Email